(na)Ljuti se – Ne, ne možeš uvijek i na sve biti pozitivan jer nije prirodno!

“Naporno je stalno iščekivati da nešto neće uspeti. Naporno je i ovo drugo – sebi ponavljati „biće sve u redu“. Između ostalog, nije ni realno.”

Ne, ne možeš uvijek i na sve biti pozitivan jer nije prirodno. Pod punom materijalnom i krivičnom odgovornošću tvrdim da nije moguće i nije zdravo ne doživljavati i ne ispoljavati prirodne emocije, od tuge preko sreće do bijesa. Ne trebate sebe ubjeđivati da je sve OK ili da će biti ako duboko negdje znate da ipak neće. To nije nada i pozitivan stav, to je samozavaravanje i bježanje od realnosti i problema.

Nada je OK, ne treba je gubiti, održavaće vas u najtežim trenucima ali morate shvatiti da poricanje stvarnosti nije nada već siguran put u ponor. Nakon pet posrtanja i ignorisanja, šesti ćete toliko jako otresti da se više nećete podići. Pozitivan stav, u skladu sa situacijom i problemom sa kojim se suočavate je OK i olakšavajući ali pozitivan stav ne liječi rakove i tumore, ne vraća ratu kredita u banci i ne može da zalijepi polomljeni tanjir.
Postali smo toliko opterećeni pozitivom da ne dozvoljavamo sebi ništa osim uspjeha. Ne znam za vas, ali ja se bojim uspjeha kao i neuspjeha jer su to dva podjednako nepoznata terena. Ne, ne treba sve doživljavati stresno i kao kraj univerzuma jer, ako ti se slomio nokat to ne znači da će kosmos da stane, ali isto tako ne treba se prema problemima odnositi sa „Ma opušteno, riješiće se“ i stavom da uvijek može gore. Ne, neće samo da se riješi i da, može i gore, ali zašto ne bi bilo i bolje?

Neću da ćutim i trujem se ubjeđivanjem da to tako treba da bude.

Hoću da se iznerviram oko činjenice da sam bolesnija iz dana u dan i da niko ne može da nađe uzrok tom… Nije to do odsustva pozitivnog stava, vjerujte mi, pozitiva nema nikakve veze sa tim, jer da ima trebala bih da budem leptirica a ne da sa 26 imam više boljki od nekog sa 80 godina.

Hoću da psujem, tu i tamo nešto razbijem, možda se i rasplačem jer to je OK, to su emocije od kojih je satkan svako od nas. Nije mi žao što sam upotrijebila politički nekorektan termin za osoblje kantonalne bolnice u Bihaću i što sam bacala noževe na njih.

Nije mi žao što psujem u vožnji kad neko ispred mene mrljavi.

Nije mi žao ni što nekog komentarišem u prolazu jer komentarišu i mene – nije život rog jednoroga u proljeće na sunčanoj strani Tibeta gdje raste karanfilić ljubavi.

NIJE! Život je jedno veliko sranje koje moraš da živiš i sa kojim se treba nositi, ali ne možeš isti da provedeš u samozavaravanju i ubjeđivanju kako je OK dok se raspadaš!

Ako si sama i nervira te što ne možeš pronaći nekog skim ćeš dijeliti dobro i loše – reci! Jasno i glasno? Čemu ubjeđivanje po internetskim bespućima kako je to nešto što motiviše? Ako pada kiša i noge su ti mokre – šta je tu pozitivno? Plata kasni i nemaš za ratu kredita, osoba koju voliš je bolesna i ne možeš joj pomoći – kako je to nešto što motiviše? Kako da preuzmeš kontrolu nad životom ako svaki problem posmatraš kao prepreku koju treba preskočiti?

“Opsesivna kultura pozitivnog mišljenja i sreće kaže da je problem u onome ko ne misli dovoljno jako pozitivno.”

Zar zaista mislite da ljudi koje je uhvatila teška bolest ne razmišljaju i ne nadaju se ozdravljenju? Nadaju, svako se potajno nada preživljavanju bez obzira na prognoze ali tanka je granica između nade i samozavaravanja. Ovo prvo vas održava da plutate u moru sranja a ovo drugo vas vodi u dalji ponor.

Američka autorka Barbara Ehrenreich počela je skeptično da razmišlja nakon što joj je dijagnostifikovan tumor dojke. Nakon što je saznala tragične rezultate, u moru blogova, tekstova i savjeta nailazila je samo na pozitivne misli, žene koje su prolazile kroz sličnu agoniju pisale su kako baš ta bolest ima smisla i kako je to nešto što je trebalo da se desi a ona se iz dana u dan osjećala sve usamljenije. Loše je postalo još gore. Loše je dovelo do knjige u kojoj je pokušala da objasni zašto “biti uvijek pozitivan” vodi u propast.

Da, vodi u propast uma koji će da izdrži jednu, dvije ili pet loših situacija ali će šesta da dokrajči jer, što se više budete nadali a prepreke budu veće i veće tim će rasti i razočarenje. Ne možete znati da će nešto biti OK, možete i možemo se potruditi oko stava i prihvatanja onog što nas zadesi ali nije život sreća, cvijeće i proljeće i nije sve “uvijek može gore”.

Na osnovu tekstova:

Fotografija: http://i0.kym-cdn.com/photos/images/original/000/288/653/844.jpg

Maja Memić

Svi tekstovi akcije #FrontaklBlogChallenge na PreporukaVesti.com.

FrontalBlogChallange

 

Login/Register access is temporary disabled
Compare items
  • Total (0)
Compare